Akvadukt u Gieru (francuski Aqueduc du Gier) je starorimski akvadukt izgrađen vjerojatno u 1. stoljeću nove ere za opskrbu vodom za Lugdunum (Lyon), u ono što je sada istočna Francuska. To je najduži i najbolje očuvani od četiri rimska akvadukta koji su služili rastućoj prijestolnici rimske provincije Gallia Lugdunensis. Crpi vodu iz izvora Giera, male pritoke Rhone, na obroncima Mont Pilata, 42 km (26 mi) jugozapadno od Lyona.

Slijedeći vijugavu stazu, na 85 km (53 mi) akvadukt Gier najduži je poznati rimski akvadukt. Trasa mu je detaljno obrađena, prateći brojne ostatke. Napuštajući uzvisine Massif du Pilat, departman Loire, akvadukt grli površinski reljef i prelazi departman Rhone, prolazeći kroz Mornant, Orliénas, Chaponost i Sainte-Foy-lès-Lyon da bi završio u Lyonu.

U svom opsegu oslanja se na cijeli repertoar rimskih tehnika izgradnje akvadukta, uzimajući nagib od prosječnih 0,1%, ili metar svaki kilometar. Postoji 73 km (45 mi) natkrivenih jaraka položenih s betonskim propustom visokim 3 m (9,8 ft) i širokim 1,5 m (4,9 ft), koji je potopljen čak 4 m (13 ft) ispod površine zemlje. Akvadukt prolazi kroz 11 tunela, od kojih je jedan, blizu Mornanta, dugačak 825 m (2707 ft). Pristup za čišćenje i popravke bio je kroz šahtove na udaljenosti od 77 m (253 ft). Na otvorenom je tridesetak dionica. Postoji deset poteza podignutih na zidovima i lukovima, koji daju najspektakularnije vidljive ostatke akvadukta (ilustracije).

Četiri obrnuta sifonska tunela prelaze posebno duboke i široke riječne doline Durèzea, Garona, Yzerona i Triona na cijevnim mostovima podignutim na visokim lukovima. U njima je voda ispunila potopljeni toranj spremnika (castellum) na rubu padine. Spremnik je izvršio prijelaz između protoka otvorenog kanala i vodećeg cjevovoda. Iz castelluma voda je nošena, sada pod pritiskom, u nizu nepropusnih olovnih cijevi položenih jedna uz drugu, sa zalemljenim spojevima, niz padinu doline, preko mosta koji premošćuje rijeku—čiji su stupovi i lukovi najistaknutiji ostaci sustava—i uz padinu koja je okrenuta, do spremnika nešto nižeg od glavnog spremnika, gubeći samo malo hidrauličkog pritiska u procesu. Preokrenuti sifoni spriječili su premošćivanje dubokih dolina s arkadom na arkadu lukova, kao kod Pont du Garda, koji označava granicu takvog sustava.