Hrvatski jezik

Hrvatski jezik (ISO 639-3: hrv  Inačica izvorne stranice arhivirana 18. rujna 2012.) skupni je naziv za nacionalni standardni jezik Hrvata, te za skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati. Njime govori više od 5,5 milijuna ljudi, poglavito Hrvata u Hrvatskoj (3,980.000; popis iz 2001.) i Bosni i Hercegovini (469.000; 2004.). Hrvatski je materinski jezik za Hrvate u drugim zemljama; Sjedinjenim Američkim Državama (58.400; popis iz 2000.); Austriji, 19.400 (popis iz 2001.); Srbiji 19.223 popis 2011.; Mađarskoj, (14.300; popis iz 2001.); Italiji (3.500; Vincent 1987.); Crnoj Gori (6.810; 2006.); Slovačkoj, 890; popis iz 2001.).

Hrvatski je službeni jezik Republike Hrvatske te jedan od tri službena jezika Bosne i Hercegovine; također je jedan od 24 službena jezika Europske unije.

Kao manjinski hrvatski jezik je u službenoj uporabi u nekim pokrajinama na ozemlju susjednih zemalja, tako je hrvatski jedan od službenih jezika u uporabi u crnogorskim općinama u Boki kotorskoj, zatim jedan je od sedam službenih jezika u srbijanskoj autonomnoj pokrajini Vojvodini, lokalni idiomi hrvatskoga jezika u službenoj su uporabi u austrijskoj saveznoj zemlji Gradišću, te također u talijanskoj provinciji Moliseu i rumunjskoj županiji Karaš-Severin.

Hrvatski jezik obuhvaća standardni, odnosno književni ili opći hrvatski jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati.

U genetsko-lingvističkom smislu hrvatski jezik je sustav triju narječja:

• štokavskog
• kajkavskog
• čakavskog

Makar je standardni hrvatski jezik očito najbliži štokavskom narječju, i preostala dva narječja su mnogo doprinijela njegovu formiranju, te jezikoslovac Radoslav Katičić i književnik Drago Štambuk promoviraju gledište da se hrvatski jezik uopće ne može sagledati izvan tog suodnosa njegovih triju narječja, koji nazivaju "zlatnom formulom hrvatskoga jezika ča-kaj-što". Drago Štambuk se, konstatirajući da je hrvatski standard nastao uz jak doprinos sva tri hrvatska narječja, zalaže za (ponovno, i jače) "otvaranje prozorčića" na suvremenom književnom standardu, kako bi se omogućilo da ga dodatno "bogati i oplemenjuje leksik iz čakavice, kajkavice i dijalektalnih varijanti štokavice. Enormna je leksička pričuva hrvatskoga jezika, tolika da je hrvatski jezik kroz nju jedan od najbogatijih slavenskih jezika."

Nazivi narječja potječu od arhaičnog oblika odnosno-upitne zamjenice koja je glasila kъ, a kasnije je prešla u čь (ь i ъ oznake su za poluglase). U čakavskom se poluglas vokalizirao i prešao u a (a javljaju se i druge kombinacije če, ca, ce, ća, će...), u štokavskom se zamjenica čь povezala s to, čьto. Kasnije je polugas iščezao ostavivši čto, koje je zbog pojednostavnjivanja prešlo u što (a javljaju se i druge kombinacije šta, št'a, śta, što, št'o, śto...). U kajkavskom se arhaični oblik zamjenice kъ kombinirao s jь, pa je prelaskom u a prvog, a gubljenjem drugog poluglasa nastao kaj  (a javljaju se i druge kombinacije kej, ke, ka...).

Zanimljivost je da se slična, štokavska promjena, dogodila i u ruskom jeziku, no dok oni izgovaraju što, u pismu im je ostao arhaizam čto.

Najstariju gramatika hrvatskog književnog jezika napisao je isusovac Bartol Kašić početkom 17. stoljeća: knjiga je objavljena u Rimu 1604. godine (tj. nedugo nakon prve gramatike engleskog jezika koju je William Bullokar objavio 1586. godine, te približno stoljeće i pol prije prvih gramatika ruskog jezika) pod imenom Institutionum linguae illyricae (Ustroj ilirskoga/hrvatskoga jezika): oslanjajući se na stoljetnu tradiciju hrvatskog pisanja na sva tri narječja, on se većinom oslanja na novoštokavsku jekavicu (koju zove "dubrovačkim" govorom) na koju 1630.-ih godina prevodi Bibliju, te u ono doba po hrvatskim zemljama znatno raširenije štokavske ikavice (koju Kašić zove "bosanskim" govorom), kojom piše svoj Ritual Rimski (službena zbirka tekstova i uputa za bogoslužje) iz 1640. godine.

Nakon što se tijekom narednih stoljeća brojna književna djela – pa i gramatike – pišu kako na novoštokavskoj ikavici, tako i na ijekavici (također i na čakavskom, te osobito kajkavskom narječju), zaslugom Ilirskog pokreta sredinom 19. stoljeća sve više prevladava ijekavica; naposljetku krajem 19. stoljeća postaje za uporabu u školama obvezatan Hrvatski pravopis Ivana Broza iz 1892. godine, koji upućuje na službenu upotrebu jekavske novoštokavice kakvu se – uz manje promjene – kao standardni hrvatski jezik koristi do danas.

Do najnovijeg vremena, najveći dio hrvatskih govornika je izvan službenih prigoda govorio jednim od narječja hrvatskog jezika, koji se i danas puno koriste, osobito u ruralnim područjima. Standardni jezik koji se sve više upotrebljava kao govorni jezik u urbanim područjima, ima često regionalne posebnosti, koje u pravilu dolaze iz lokalnih dijalekata.

Dijalektima čakavskoga i kajkavskoga narječja govore samo Hrvati (na južnoslavenskom dijalektalnom kontinuumu, možemo prepoznati srodnost hrvatskih kajkavskih govora s nekim slovenskim narječjima, napose s govorima Slovenaca uz granicu s Hrvatskom, pogotovo na područjima koja su nekoć crkveno ili upravno pripadala Hrvatskoj), dok se štokavskim narječjem uz Hrvate služe i Bošnjaci, Srbi te Crnogorci.

Od štokavskih dijalekata Hrvati se u načelu služe sa sva četiri podrijetlom zapadnoštokavska dijalekta, a to su sjeverni (slavonski) dijalekt kojim govore samo Hrvati, zapadni (novoštokavska ikavica) dijalekt kojim većinom govore Hrvati i ponešto Bošnjaci u zapadnoj Bosni, istočni (istočnobosanski) dijalekt kojim se služe Hrvati i Bošnjaci te južni (novoštokavska jekavica) dijalekt koji rabe Hrvati na više terena i osobito na širem dubrovačkome području, ali i drugi južnoslavenski narodi koji se služe sličnim ijekavskim poddijalektima.

Granični dijalekti kajkavskog narječja; Donjosutlanski, Goranski i Prigorski posjeduju vezu ili prijelaz prema čakavštini, a jugoistočna podgrupa čakavskog narječja; južnočakavski, lastovski i jugozapadni istarski posjeduje vezu ili prijelaz prema (zapadnoj) štokavštini, dok sjeverozapadna (sjevernočakavski i buzetski) i središnja podgrupa (srednječakavski) dijeli više isoglosa s kajkavštinom.

Starošćakavski dijelekti (slavonski i istočnobosanski), djele niz sličnosti s čakavštinom, dok sjever slavonskog posjeduje i prijelaz prema kajkavskim govorima. Novoštokavski dijalekti (zapadni i južni) dijele pojedine isoglose s južnom podgrupom čakavskog narječja.

Više informacija o narječjima i njihovom razvitku se može naći ovdje.

• Hrvatske manjinske zajednice

Hrvati u Gradišću (Austrija, Mađarska, Slovačka, Češka) služe se najviše dijalektima čakavskoga narječja u središnjem Gradišću, zatim štokavskoga narječja u južnom Gradišću i kajkavskoga narječja u sjevernom Gradišću, no oni rabe vlastiti zajednički standardizirani oblik gradišćanskohrvatskoga mikrojezika. Hrvati u talijanskoj pokrajini Molise služe se štokavsko-čakavskim narječjem, a Hrvati Krašovani u Rumunjskoj pod utjecajem okoline razvili su jedan specifičan karaševski govor koji danas po svojim svojstvima spada pod torlačko narječje (neekavsko, jer pod akcentom imaju zatvoreno e od jata, izvan akcenta i)), (u Rekašu na rumunjsko-srbijanskoj granici Hrvatska manjina rabi – kosovsko–resavski dijalekt odnosno rekaške govore, Hrvati po istočnom Srijemu služe se vojvođanskim dijalektom ili iločkim dijalektom, a Hrvati u Boki kotorskoj zetsko–južnosandžačkim ili bokeljsko-perojskim, Hrvati koji obitavaju na Kosovu u Janjevu i Letnici razvili su govore torlačkoga narječja, odnosno Janjevačko-lepenički dijalekt. Svi ti dijalekti pripadaju srednjojužnoslavenskom dijasustavu slavenske jezične grane.

---

Znanost koja se bavi hrvatskim jezikom zove se kroatistika.

Vidi: Gramatika, Pravopis