Kalmarunionen ( Kalmarska unija )

Kalmarska unija (norveški, danski, švedski: Kalmarunionen) bila je serija personalnih unija između 1397. i 1523. godine, koja je ujedinila Norvešku, Dansku i Švedsku pod jednim monarhom. Svaka zemlja se odrekla svoje suverenosti, ali ne i neovisnosti. 1523. Švedska, nezadovoljna danskom dominacijom, izlazi iz unije formirajući suverenu monarhiju pod Gustavom I. Danska ipak kontrolira Norvešku sve do 1814. godine, koju zatim kontrolira Švedska. Kalmarsku uniju sklopila je danska kraljica Margareta I. Velika u švedskom gradu Kalmaru, koji se tada nalazio na švedsko-danskoj granici, pošto su danske i švedske snage pod zajedničkom akcijom pobijedile švedskog kralja Alberta od Meklenburga, koji je bio germanskog podrijetla.

Švedska, nezadovoljna danskom dominacijom i njenom politikom ratovanja za dijelove današnje Njemačke, se prvi put buni 1439. Ta buna će biti ugušena, ali ona nova iz 1470. će trajati desetljećima. Na kraju, propast Kalmarske unije dogodit će se 1522. u doba kada se i Švedska i Danska-Norveška nađu u pobuni protiv kralja Kristijana II. koji je 20. siječnja 1523. godine prisiljen na abdikaciju u Danskoj-Norveškoj nakon što je godinu dana ranije izgubio kontrolu nad Švedskom.

Koristeći ovaj opći politički nered u državama Kalmarske unije, Gustav Eriksson regent Švedske i vođa tamošnjih pobunjenika se kruni u lipnju 1523. godine za kralja što predstavlja definitvni kraj Kalmarske unije. Danska će uspjeti održati kontrolu nad Norveškom sve do 1814. godine koju će potom pod pretnjom Velike Britanije i Švedske biti prisiljena dati ovoj drugoj.